Unutrašnji kritičar: Da li nas štiti ili sputava?

Sadržaj članka

• Što je unutrašnji kritičar?
• Odakle nam unutrašnji kritičar?
• Da li nam unutrašnji kritičar pomaže ili odmaže?
• Kako da se nosimo sa unutrašnjim kritičarem?
• Za kraj: Ne moramo pobijediti unutrašnjeg kritičara da bismo živjeli svoj život
• Često postavljana pitanja

Što je unutrašnji kritičar?

Ne želite da krenete u teretanu, iako znate da bi to bilo korisno za vaše zdravlje, jer neki glasić u glavi kaže: „Ma, ne umiješ ti to. Ispašćeš smiješna. Previše si debela ili mršava za teretanu. Ionako ćeš odustati...“

I tako, umjesto da napravite korak ka nečemu što želite, ostajete kod kuće, slušajući glas koji vas uvjerava da je bolje da ne pokušavate.

Izvor ovih komentara je ono što nazivamo unutrašnji kritičar.

Unutrašnji kritičar je koncept koji predstavlja dio naše psihe zadužen za samokritiku. Jednostavnije rečeno, to je onaj dio nas koji procjenjuje naše postupke, preispituje naše odluke, ukazuje na greške i često nas podsjeća na sve ono što nijesmo uradili dovoljno dobro.

Kao što je posao srca da pumpa krv kroz tijelo, a pluća da omogućavaju disanje, tako i unutrašnji kritičar ima svoju funkciju - da kritikuje.

Međutim, za razliku od srca i pluća, čiji rad uglavnom ne moramo svjesno da usmjeravamo, odnos prema unutrašnjem kritičaru možemo da upoznamo, preispitamo i postepeno mijenjamo.

On se može javiti kada želimo da izađemo iz zone komfora, započnemo nešto novo, zauzmemo se za sebe, izložimo se tuđem mišljenju ili uradimo nešto u čemu još nijesmo sigurni.

Ponekad nas kritikuje zbog onoga što smo uradili, a ponekad zbog onoga što tek planiramo da uradimo. Govori nam da nijesmo dovoljno sposobni, da ćemo se osramotiti, da ćemo pogriješiti ili da nema smisla ni pokušavati.

I što je najzanimljivije, često mu povjerujemo.

Odakle nam unutrašnji kritičar?

Unutrašnji kritičar predstavlja skup uvjerenja i poruka koje smo tokom života usvojili, odnosno internalizovali. Njegovi korijeni često sežu u djetinjstvo, kada učimo kako da se ponašamo, šta se od nas očekuje i na koji način zaslužujemo prihvatanje, pažnju i pripadanje.

Možda smo odrastali uz poruke da moramo biti najbolji, da greške nijesu dozvoljene, da ne treba da se ističemo ili da je važno šta će drugi ljudi reći. Možda smo dobijali kritike kada nešto ne uradimo kako treba ili smo osjećali da moramo ispuniti određena očekivanja da bismo bili prihvaćeni.

Vremenom, glasovi iz naše okoline mogu postati naš unutrašnji glas.

Ono što smo nekada slušali od drugih počinjemo da govorimo sami sebi. Više nije neophodno da nas neko kritikuje spolja jer smo naučili da to radimo sami.

Naravno, unutrašnji kritičar ne nastaje uvijek na isti način i ne možemo ga svesti samo na iskustva iz djetinjstva. Na njega mogu uticati i kasniji odnosi, društvena očekivanja, iskustva neuspjeha, poređenje sa drugima i sredina u kojoj živimo.

Ako primjećuješ da su tvoja očekivanja od sebe previsoka i da ti je teško da prihvatiš greške ili rezultate koji nijesu savršeni, pročitaj i odjeljak „Previsoka očekivanja, perfekcionizam i sagorevanje“ u tekstu o neizgovorenim očekivanjima.

Da bismo ga lakše prepoznali, možemo pokušati da mu damo određeni oblik.

Ako ga zamišljamo kao osobu, možemo mu dodijeliti izgled, glas i ime. Ako ga doživljavamo kao predmet ili simbol, možemo mu odrediti boju, oblik, veličinu ili neku drugu karakteristiku.

Zašto je to korisno?

Zato što nam može pomoći da napravimo malu distancu između sebe i svojih kritičkih misli. Umjesto da kažemo: „Ja sam nesposobna“, možemo primijetiti: „Evo ga moj unutrašnji kritičar, ponovo mi govori da nijesam sposobna.“

Na taj način počinjemo da uviđamo da nijesmo isto što i naše misli. To što nam se neka misao javila ne znači da je ona činjenica, niti da moramo postupiti u skladu s njom.

Da li nam unutrašnji kritičar pomaže ili odmaže?

Ovdje dolazimo do jednog važnog, a ponekad i paradoksalnog pitanja: Šta ako nas unutrašnji kritičar zapravo pokušava zaštititi?

Funkcija unutrašnjeg kritičara, kao i funkcija mnogih drugih naših unutrašnjih obrazaca, može biti upravo zaštita.

On pokušava da nas sačuva od povrede bilo fizičke ili emocionalne. U svakodnevnim situacijama ta povreda često poprima oblik posramljivanja, odbacivanja, ismijavanja ili osjećaja da nijesmo dovoljno dobri.

Zamislimo da treba da održimo javno predavanje. Želimo da prihvatimo poziv, imamo nešto vrijedno da podijelimo i možda se čak radujemo toj prilici.

Međutim, unutrašnji kritičar počinje:

„Šta ako zaboraviš šta treba da kažeš?“

„Šta ako se zbuniš pred svima?“

„Šta ako pomisle da ne znaš dovoljno?“

„Bolje nemoj ni da pokušavaš. Samo ćeš se osramotiti.“

Na prvi pogled, djeluje kao da nas sabotira. I zaista, posljedica može biti da odustanemo od predavanja, izbjegnemo priliku i ostanemo u poznatom i sigurnom prostoru.

Ali ako pokušamo da razumijemo njegovu funkciju, možemo prepoznati drugačiju logiku.

Kritičar procjenjuje da postoji opasnost od neprijatnosti, osude ili stida. Zato pokušava da nas odvrati od situacije u kojoj bismo mogli biti povrijeđeni. Ponekad to radi tako što nas unaprijed posramljuje, nadajući se da ćemo odustati prije nego što to neko drugi učini.

Njegova poruka, u osnovi, može zvučati ovako: „Ako te ubijedim da ne pokušavaš, ne moraš rizikovati da te drugi povrijede.“

Problem je u tome što kritičar često ne razlikuje dovoljno dobro stvarnu opasnost od emocionalne neprijatnosti koju nosi mogućnost da pogriješimo, budemo procijenjeni ili izađemo iz zone komfora.

Tako pokušavajući da nas zaštiti od stida, može da nas udalji od iskustava koja su nam važna.

Nećemo otići na trening. Nećemo održati predavanje. Nećemo izraziti svoje mišljenje. Nećemo započeti nešto novo.

Možda ćemo izbjeći neprijatnost, ali ćemo istovremeno propustiti priliku za učenje, povezivanje, razvoj i zadovoljstvo koje dolazi kada uradimo nešto što nam je važno.

Zato nije nužno da unutrašnjeg kritičara posmatramo kao neprijatelja kojeg moramo pobijediti. Korisnije je da razumijemo šta pokušava da postigne, a zatim procijenimo da li je njegov način zaštite zaista dobar za nas.

Slična dinamika može se pojaviti i u odnosima, kada očekujemo da drugi prepoznaju naše potrebe bez razgovora ili kada nas neispunjena očekivanja udalje od bliskosti. Više o tome pročitaj u tekstu „Neizgovorena očekivanja: zašto nas najviše povređuje ono što nikada nismo rekli“.

Kako da se nosimo sa unutrašnjim kritičarem?

Prvi korak nije da ga ućutkamo, eliminišemo ili natjeramo da nestane. Što se više borimo sa svakom neprijatnom mišlju, to više energije možemo potrošiti na pokušaj da kontrolišemo ono što nam se pojavljuje u umu.

Umjesto toga, možemo učiti da prepoznamo kritičara, dozvolimo mu da bude prisutan i istovremeno odlučimo kako želimo da postupimo.

Ako primjećuješ da samokritika, strah ili nesigurnost duže utiču na tvoj svakodnevni život, može ti koristiti i tekst „Kada je vreme za psihoterapiju i kako je predložiti bliskoj osobi?“

1. Prepoznajmo ga.

Kada primijetimo da se javljaju misli poput „Nećeš ti to moći“, „Osramotićeš se“ ili „Nijesi dovoljno dobar/dobra“, možemo zastati i imenovati ono što se događa.

„Ovo je moj unutrašnji kritičar.“

Ne moramo odmah da analiziramo svaku njegovu poruku niti da dokazujemo da nije u pravu. Dovoljno je da prepoznamo da se pojavio.

2. Pokušajmo da razumijemo šta želi da zaštiti.

Umjesto da se pitamo samo zašto smo toliko samokritični, možemo se zapitati:

„Od čega pokušavam da se zaštitim kada sebi govorim ove stvari?“

„Čega se plašim da bi moglo da se dogodi?“

„Da li pokušavam da izbjegnem stid, odbacivanje, grešku ili razočaranje?“

Ova pitanja mogu nam pomoći da ispod kritike prepoznamo strah ili potrebu za sigurnošću.

Važno je da to ne radimo kako bismo opravdali svaku kritičku misao, već kako bismo bolje razumjeli sebe.

3. Napravimo prostor za njegov glas.

Možemo dozvoliti kritičaru da bude tu, sa svim svojim komentarima, bez potrebe da ga odmah uklonimo.

Možemo primijetiti da nam govori da ćemo se osramotiti, a da pritom ne moramo poslušati njegov savjet.

Postoji razlika između toga da imamo neku misao i toga da joj prepustimo upravljanje svojim ponašanjem.

Možemo osjećati strah i ipak otići na trening. Možemo sumnjati u sebe i ipak održati predavanje. Možemo biti nesigurni i ipak napraviti korak prema onome što želimo.

4. Preispitajmo njegove poruke.

Unutrašnji kritičar često govori kao da zna budućnost.

„Ionako ćeš odustati.“

„Svi će ti se smijati.“

„Sigurno nećeš uspjeti.“

Ali da li to zaista znamo?

Možemo se podsjetiti da je riječ o predviđanjima, a ne činjenicama. Možda će nam nešto biti teško. Možda ćemo pogriješiti. Možda nećemo odmah biti uspješni.

Ipak, ništa od toga ne znači da nemamo pravo da pokušamo.

5. Usmjerimo se na ono što nam je važno.

Na kraju, cilj nije da postanemo osobe koje nikada ne sumnjaju u sebe. Cilj je da razvijamo sposobnost da živimo u skladu sa svojim vrijednostima čak i onda kada se sumnja pojavi.

Ako nam je važno zdravlje, možemo otići na trening iako se osjećamo nesigurno. Ako nam je važan lični razvoj, možemo prihvatiti izazov iako se plašimo greške. Ako nam je važna povezanost sa drugima, možemo pokazati svoje pravo lice iako postoji mogućnost da nećemo svima odgovarati.

Ne moramo čekati da unutrašnji kritičar utihne kako bismo počeli da živimo.

Možemo ga čuti, prepoznati i nastaviti dalje.

Za kraj: Ne moramo pobijediti unutrašnjeg kritičara da bismo živjeli svoj život

Možda smo godinama vjerovali da moramo biti strogi prema sebi kako bismo napredovali. Možda smo mislili da će nas samokritika zaštititi od grešaka, neprijatnosti i tuđeg mišljenja.

A možda smo, pokušavajući da izbjegnemo povredu, nesvjesno počeli da izbjegavamo i stvari koje nam donose radost, smisao i osjećaj ispunjenosti.

Zato je važno da se podsjetimo: unutrašnji kritičar je dio našeg iskustva, ali ne mora biti onaj koji donosi sve naše odluke. Možemo ga prepoznati, pustiti ga da bude tu i napraviti dovoljno prostora za njegove komentare, bez potrebe da ih slijedimo. Možemo uvažiti da pokušava da nas zaštiti, a istovremeno preuzeti odgovornost za smjer u kojem želimo da idemo.

Možemo osjećati strah, nesigurnost i sumnju, a ipak birati ono što nam je važno.

Jer cilj nije da izgradimo život u kojem nikada nećemo biti posramljeni, povrijeđeni ili nesigurni. Takav život ne možemo garantovati. Cilj je da gradimo život u kojem neprijatna osjećanja ne moraju automatski da odlučuju umjesto nas.

Možda ne možemo uvijek da biramo glas koji će se pojaviti u našoj glavi, ali možemo učiti da biramo koliko ćemo mu vjerovati i kojim ćemo putem nastaviti.

A onda, sa svim tim mislima, strahovima i nesigurnostima, možemo da se fokusiramo na izgradnju života koji je za nas vrijedan življenja.

Ako želiš da saznaš više o tome kako izgleda psihoterapija i koji bi ti pristup mogao odgovarati, pročitaj i vodič „Kako da znam koji pravac psihoterapije je za mene?“

O autorki

Tekst napisala: Milica Kraljević, psihološkinja i psihoterapeutkinja.

Milicu možeš pronaći u aplikaciji Korak i tamo rezervisati seansu sa njom. Preuzmi aplikaciju, potraži njen profil i izaberi termin koji ti odgovara.

Često postavljana pitanja